Skip Navigation
Nalazite se na: Novosti > Izvještaji > Ljudska prava - 2007
Skip Left Section Navigation
Novosti

Izvještaji Ministarstva inozemnih poslova

Bosna i Hercegovina
Pojedinačni izvještaji o stanju ljudskih prava - 2007
Izvještaj objavio Ured za demokratiju, ljudska prava i rad

11. mart 2008.

Bosna i Hercegovina (BiH) se sastoji od dva multietnička entiteta unutar države: Federacija Bosne i Hercegovine (Federacija) i Republika Srpska (RS), te Brčko Distrikta. Kao što je to određeno Mirovnim sporazumom iz 1995. godine (Daytonskim sporazumom), prema državnom ustavu uspostavljena je demokratska republika sa dvodomnom parlamentarnom skupštinom, s tim da su mnoge funkcije vlasti dodijeljene entitetima. Daytonskim sporazumom je također uspostavljen i Ured visokog predstavnika (OHR) koji ima ovlasti da proglašava zakone i da zvaničnike vlasti razrješuje dužnosti. Članovi tročlanog predsjedništva su bosanski Hrvat, Željko Komšić, bosanski Srbin, Nebojša Radmanović, i Bošnjak, Haris Silajdžić. U oktobru 2006. godine su održani opći izbori u BiH koje su međunarodni promatraći osijenili kao slobodne i pravične izbore. U zemlji živi oko 4 miliona stanovnika; u Federaciji većinu čine Bošnjaci (muslimani) i Hrvati (katolici), dok su bosanski Srbi (pravoslavci) većina u RS-u. Civilni organi vlasti uglavnom imaju djelotvornu kontrolu nad snagama sigurnosti.

Vladini izvještaji o stanju ljudskih prava su i dalje loši. Iako su zabilježeni određeni pomaci u nekoliko oblasti, ozbiljni problemi još uvijek nisu riješeni. Postoje izvještaji o većem broju stradalih od kopnenih mina, o zloupotrebi od strane policijskih službenika, slabim uvjetima boravka u KP zavodima i prenatrpanosti zavoda, maltretiranju i zastrašivanju novinara i pripadnika civilnog društva, diskriminaciji i nasilju nad ženama i etničkim i vjerskim manjinama, diskriminaciji osoba sa invaliditetom i seksualnih manjina, o opstruiranju povratka izbjeglica, trgovini ljudima i ograničenenim pravima na zapošljavanje. Dva najtraženija haška optuženika za ratne zločine, Ratko Mladić i Radovan Karadžić, još uvijek su na slobodi.

POŠTIVANJE LJUDSKIH PRAVA

Dio 1. Poštivanje integriteta osoba, uključujući i zabranu sljedećeg:

a. Samovoljno ili nezakonito oduzimanje života  

Nema nijednog izvještaja o samovoljnom ili nezakonitom oduzimanju života od strane vlasti ili njenih izvršitelja.

Domaći sudovi i Tribunal za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije u Hagu nastavili su suditi u predmetima ratnih zločina počinjenih u toku sukobâ od 1991. do 1995. godine.

Iako vlada podržava cijeli niz programa za deminiranje, promatrači izvan zemlje su postavili pitanje da li se korupcijom vlasti podriva integritet i sigurnost projekata za deminiranje. U toku godine je zabilježeno 30 nesretnih slučajeva prouzročenih kopnenim minama, u kojima je osam osoba izgubilo život, a dvadeset dvoje je zadobilo povrede.

b. Nestanak

Nisu zabilježeni politički motivirani nestanci.

Prema procjenama, još uvijek se 13.000 ljudi vodi kao nestale osobe u toku ratova od 1991. do 1995. godine. Međunarodni komitet crvenog krsta/križa (MKCK) je izvijestio da je od 1995. godine zaprimio 22.387 zahtjeva od članova porodica za traganjem za osobama nestalim u toku rata. Do kraja godine je riješeno ukupno 9.555 slučajeva, od čega su 454 preživjeli.

Slučaj pukovnika Avde Palića, koji je nestao u toku rata, primio je i u toku ove godine veliki publicitet. Gospodin Palić se vodi nestalim od 1995. godine. Nestao je iz kompleksa Zaštitnih snaga UN-a u Žepi, gdje je komandovao snagama bosansko-hercegovačkih vlasti. BiH Komisija za ljudska prava je donijela konačnu odluku u januaru 2006. godine u kojoj je utvrđeno da nadležni organi RS-a nisu dostavili adekvatne detalje u vezi sa nestankom Palića. Zatim je OHR naložio RS da formira Komisiju koja će provesti istragu u slučaju Palić. U decembru 2006. godine je premijer RS-a Milorad Dodik reaktivirao rad komisije. U septembru je Ministarstvo unutrašnjih poslova u Vladi RS-a izdalo nalog o hapšenju dvije osobe osumnjičene za Palićev nestanak. Do kraja godine nije bilo novih informacija o slučaju Palić.

Državni Institut za nestale osobe (MPI) trebao je objediniti entitetske komisije za nestale osobe i nastaviti sa traganjem za nestalim osobama u partnerstvu sa Međunarodnom komisijom za nestale osobe (ICMP). U junu, nakon osporavanog imenovanja članova Upravnog odbora Instituta za nestale osobe, Vijeće ministara je usvojio Statut Instituta i podzakonske akte. Do kraja godine su člnaovi obje entitetske komisije u potpunosti integrirani u Institut za nestale osobe, a zajednički timovi za ekshumacije su preuzeli funkcije koje su ranije bile podijeljene među entitetima. Cilj Instituta je uspsotaviti jedinstvenu, centralnu listu svih osoba nestalih u toku rata od 1992. do 1995. godine.  

U toku godine su entitetske komisije provele 210 ekshumacija iz tajnih grobnica na 80 lokacija, uz forenzičku podršku Međunarodne komisije za nestale osobe, i ekshumirale su 1.238 kompletnih tijela, od čega je 1.027 tijela ekshumirano iz masovnih grobnica oko Srebrenice. Do kraja godine tijela nisu bila identificirana i nema procjena o broju pronađenih žrtava.
Od 2000. godine do kraja izvještajne godine je Međunarodna komisija za nestale osobe utvrdila podudarnost uzoraka krvi i kostiju putem DNK analize u 21.372 slučaja, što je omogućilo identifikaciju 13,887 nestalih osoba i također je sakupila preko 85.634 uzorka krvi kako bi identificirala 28.429 nestalih osoba.

U toku godine su BiH Tužilaštvo i Odjel za ratne zločine provodili istrage na osnovu rezultata rada RS Komisije za Srebrenicu koju je formirao OHR 2003. godine sa zadatkom da istraži događanja oko masakra u Srebrenici i sudbinu osoba nestalih tokom tih događanja. 

c. Mučenje i drugo okrutno, nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje

Zakonom su zabranjene takve prakse i vlada generalno poštiva ove odredbe u praksi; međutim, bilo je navoda o fizičkom maltretiranju osoba od strane policije.

U periodu od 19. do 30. marta je delegacija Komiteta Vijeća Evrope za sprečavanje mučenja (CPT) došla u zvaničnu posjetu kako bi ispitala uvjete u KP zavodima i postupanje sa osobama u nekoliko zatvora u BiH. U toku obilaska je delegaciji upućen „znatan broj“ navoda o fizičkom maltretiranju od strane policije, uglavnom udarcima nogom i šakom po raznim dijelovima tijela, kao i udarcima palicama. Većina tih navoda su se odnosila na vrijeme u kojem su osumnjičeni ispitivani od strane krim inspektora, ponekad i duži vremenski period, prije nego što im je određen pritvor. U jednom slučaju su dvije osobe tvrdile da ih je policija konstantno udarala šarakama i nogama u toku 48 sati i da im je prijetila da će im kosti polomiti; jedna osoba je tvrdila da ju je policajac udario ručkom pištolja. Delegacija je primijetila da bi policija trebala odmah ukloniti štapove za bejzbol, replica pištolje i metalne cijevi sa trakama za vezivanje ruku iz prostorija u kojima se osobe zadržavaju ili podvrgavaju ispitivanju.

U toku godine je jedna osoba rekla članovima CPT komiteta da je je policija konstantno udarala prilikom privođenja i zadržavanja. CPT komitet je potvrdio povrede pregledom koji je izvršio doktor sudske medicine. Druga osoba je navela da ga je policija tukla, ostavljajući vidljive povrede koje je zavodski liječnik evidentirao. Nisu preduzimane mjere protiv službenika unutrašnjih poslova i inspektora.

U oktobru 2006. godine su tri policajca pretukla jednu osobu pred televizijskim kamerama nakon što je skupa sa još četvoricom bacila farbu na zgradu Predsjedništva BiH i nanijela povrede dvojici službenika sigurnosti. U martu je sud umanjio plate odgovornim službenicima policije za 30 posto.

Uvjeti u KP zavodima i pritvorskim jedinicama

U prostorijama za zadržavanje u policijskim stanicama prenatrpanost, neadekvatna ishrana i loša higijena predstavljaju hronične probleme. Zatvorski standardi higijene i pristupa zdravstvenoj zaštiti u skladu su sa osnovnim potrebama zatvorenika; međutim, prenatrpanost i zastarjeli objekti i dalje predstavljaju ozbiljne probleme. Nema odgovarajućih objekata za tretman psihički oboljelih ili osuđenika sa posebnim potrebama.

U martu je CPT komitet izvršio inspekciju u nekoliko zatvora u zemlji i izvijestio o brojnim navodima maltretiranja zatvorenika od strane zatvorskih službenika. Naprimjer, u KP zavodu u Zenici, delegaciji su upućeni brojni navodi o maltretiranju i to uglavnom udaranje nogama, šakama i palicama. Delegacija je konstatirala da se maltretiranje dešava u paviljonu II ili tokom prebacivanja zatvorenika u taj paviljon u kojem se provode disciplinske mjere izrečene zatvorenim licima. CPT delegacija je primijetila da su neki navodi podržani medicinskom dokumentacijom. 

Također postoje i izvještaji o navodno etnički motiviranom nasilju među zatvorenicima, kao i o pobuni u zatvoru u Doboju koja se dogodila 28. marta. U toku svoje posjete u martu, CPT delegacija je izvijestila, nakon što je razgovarala sa zatvorskim osobljem i zatvorenicima, da je doznala da je grupa zatvorenika u zatvoru u Doboju djelima nasilja uspostavila kontrolu nad drugim zatvorenicima „bez da su očito za to kažnjeni“.

Nema posebnih izvještaja o korupciji među zavodskim službenicima, ali se ona pretpostavlja. U nekim slučajevima su neadekvatna infrastruktura, neredovit raspored dužnosti u zavodima i upućivanje zatvorenika u centre u blizini njihovih mreža podrške omogućili su bjekstva iz zatvora.

Jedan zatvorenik je podlegao od predoziranja. CPT je tražio potpunu istragu okolnosti koje su dovele do smrti tog zatvorenika, kao i liječenja kojem je bio podvrgnut u zatvoru.

Punoljetne i maloljetne zatvorenice borave skupa u odvojenim krilima namijenjenim za punoljetne muškarce. Zatvorenici starosne dobi od 16 do 18 godina borave skupa sa punoljetnim zatvorenicima, dok se zatvorenici mlađi od 16 godina drže odvojeno. Nakon posjete u matru, delegacija CPT-a je primijetila da je praksa smještaja maloljetnih sa starijim osuđenicima u prijemnom odjeljenju u zavoru u Foči suprotna principu razdvajanja maloljetnih od punoljetnih zatvorenika i da je „potpuno nesigurna“.

Kazneno-popravni zavod za maloljetnike stare od 16 do 18 godina u KP zavodu u Banja Luci, sa 35 kreveta, daleko je ispod potrebnog kapaciteta.
Osim dolaska CTP delegacije, vlada je dozvolila posjete nezavisnim promatračima ljudskih prava; predstavnici međunarodne zajednice su imali slobodan i neometan pristup zatvorima i pritvorskim jedinicama. MKCK i dalje obilazi zatvore i pritvorske jedinice pod nadležnošću ministarstava pravde na državnom i entitetskom nivou i uglavnom su predstavnici MKCK obišli lica koja su pod istragom ili osuđena za ratne zločine.

d. Samovoljno hapšenje i pritvaranje

Zakonom je zabranjeno proizvoljno hapšenje i pritvaranje. Vlade općenito poštivaju ovu zabranu.

Uloga policijskog i sigurnosnog aparata

Zakonom su državnoj vladi date primarne nadležnosti za provođenje zakona, s tim da su i entitetima i Brčko Distriktu također date nadležnosti koje se uveliko preklapaju s državnim. Entiteti i Brčko Distrikt imaju svoju policiju. Snage Evropske unije i dalje provode vojne aspekte Daytonskog sporazuma i pružaju bezbjednu sredinu za provođenje civilnih aspekata sporazuma. Štab Sjeveroatlantskog pakta u Sarajevu nadležno je za praćenje reforme sektora odbrane, nastojanja u pravcu borbe protiv terorizma i saradnje sa haškim tribunalom. Policijska misija Evropske Unije (EU) prati, nadzire, vrši inspekciju i radi na podizanju profesionalnih standarda domaće policije.

Direkcija za reformu policije je izradila nacrt plana za reformu policije u BiH u decembru 2006. godine. Taj izvještaj nije nikada usvojen zbog velike razlike u stajalištima vodećih političkih stranaka u pogledu reforme policije. Uprkos mnogobrojnim rundama pregovora, Federacija i RS nisu postigle saglasnost oko plana reforme policijskih struktura. U novembru su umjesto toga lideri šest vladajućih političkih stranaka objavili Sarajevski akcioni plan koji poziva na stvaranje sedam tijela za podršku policiji, na državnom nivou, i odgađa reformu policije na lokalnom nivou do završetka ustavne reforme. Krajem decembra je Vijeće ministara formiralo radnu grupu za reformu policije sa zadatakom da izradi tekst zakona do 15. februara 2008. godine kojim će se stvoriti sedam državnih tijela za podršku radu policije. Entiteti nisu ispunili zacrtane standarde etničke zastupljenosti u policijskim snagama, što je bilo potrebno prema entitetskim ustavima.

Jedinice za profesionalne standarde u policiji funkcioniraju kao istražne jedinice za unutrašnju kontrolu pri entitetskim ministarstvima unutrašnjih poslova i u Brčko Distriktu. Prisustvo tih jedinica dovelo je do stvaranja standardiziranih procedura obrade pritužbi vezanih za pogrešno postupanje policije i za vođenje disciplinskih postupaka protiv policijskih službenika. Kontinuirano se izvještavalo o korupciji pri entitetskim i državnim sigurnosnim službama. Krivična djela se odnose na prihvatanje mita, nanošenje teških povreda, povrede javnog reda i mira pod utjecajem alkohola, pomaganje bjekstva jednog zatvorenika tokom transfera, krivotvorenje i iznuđivanje; jedna osoba je razriješena dužnosti zbog optužbi za ratne zločine.

Do septembra je interna jedinica za profesionalne standarde u RS-u provela istragu u 680 predmeta u vezi sa ponašanjem i utvrdila da je 86 pritužbi bilo osnovano. Jedinica je disciplinskim tužiocima dostavila preporuke za disciplinski postupak u 19 slučajeva za koje se smatralo da predstavljaju ozbiljnu povredu dužnosti. Osim toga, u toku prošle godine je podnešeno 9 krivičnih i 3 prekršajne prijave protiv 13 službenika unutrašnjih poslova RS-a za djela kao što su trgovina drogama, falsifikovanje, krađa, nasilje u porodici, fizički napadi, iznuđivanje i saobraćajni prekršaji, što je znatan pad broja kaznenih i prekršajnih djela u odnosu na prethodnu godinu. U toku godine je u Federaciji jedinica za profesionalne standarde istražila 375 slučajeva i 43 pritužbe dostavila disciplinskom tužiocu. Do septembra je jedinica za profesionalne standarde istražila 52 slučaja i zaključila da je pet pritužbi osnovano. Za dva slučaja je utvrđeno da predstavljaju znatne povrede dužnosti i dostavljena su disciplinskom tužiocu na dalje postupanje. 

Hapšenje i pritvaranje

Policija je generalno vršila hapšenja otvoreno, na osnovu naloga izdatih na osnovu dovoljno dokaza. Nadležna lica odmah upoznavaju osobe lišene slobode o optužbama i postoji i također funkcionira i sistem puštanja na slobodu uz kauciju.. Prema zakonu, ukoliko postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila krivično djelo, ona mora biti izvedena pred tužioca u roku od 24 sata nakon što je lišena slobode. Tužilac u roku naredna 24 sata mora donijeti odluku da li će se osoba pustiti na slobodu ili biti izvedena pred sudiju koji će odlučiti o tome da li će osoba ostati u pritvoru do početka suđenja. Policija također može zadržati osobe najviše 6 sati na mjestu na kojem je počinjeno krivično djelo, u svrhu istrage; taj period je uračunat u trajanje dvadesetčetverosatnog pritvora do podizanja krivične prijave. Tužilac treba u roku od 24 naredna sata odlučiti o tome da li će lice lišeno slobode biti zadržano u pritvoru. Pritvor je generalno ograničen na godinu dana, s tim da se može produžiti za još jednu godinu pod određenim okolnostima. Pritvorenici imaju pravo tražiti advokata prema vlastitom izboru, imaju pravo na informacije o djelu za koje se terete u optužnici i pravo na brz sudski postupak. U praksi su ova prava uglavnom poštivana. Nije prijavljen nijedan slučaj samovoljnog hapšenja ili pritvaranja u toku godine.

e. Nepoštivanje pravičnog i javnog suđenja

Državnim ustavom nije eksplicitno zagarantirano nezavisno sudstvo, ali zakonima u oba entiteta jeste. Državni sud je najviši sud u zemlji pred kojim se sudi u kaznenim predmetima, kao što su ratni zločini, organizirani kriminal, terorizam, privredni kriminal i korupcija. U zemlji postoji i Ustavni sud BiH i Tužilaštvo BiH. U svakom entitetu postoji Vrhovni sud i Tužilaštvo. Pravosudni sistem Suda BiH nema nadmoć nad pravosudnim sistemom na entitetskom nivou. Političke stranke su u nekoliko slučajeva vršile utjecaj na pravosuđe u politički osjetljivim predmetima. Pravosudnim reformama je smanjen nivo zastrašivanja od strane aktera organiziranog kriminala i političkih lidera, s tim da ono u određenoj mjeri još uvijek postoji.

Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH je nezavisna institucija i ona regulira veliki broj najvažnijih pitanja pravosuđa uz jasne, transparentne kriterije imenovanja sudija i tužilaca i detaljnu disciplinsku odgovornost sudija i tužilaca.

Domaći zvaničnici i policija generalno su sarađivali u izvršenju sudskih odluka, ali problemi su ostali zbog neefikasnosti. Uprkos nastojanjima da se izvrši reorganizacija sudskih postupaka kako bi se postigla veća efikasnost, ostao je problem ogromnog broja zaostalih predmeta, preko 1.9 miliona, uglavnom u građansko-pravnim stvarima. Nadležni organi su generalno ispoštovali i proveli odluke Ustavnog suda.

Sudski postupci

Prema zakonima na snazi u Federaciji i RS-u, optuženi uživaju načelo prezumcije nevinosti,  suđenja su javna i optuženi ima pravo na odbranu po službenoj dužnosti ako je lice optuženo za krivično djelo kažnjivo kaznom dugog zatvora. Međutim, sudovi nisu u svim slučajevima imenovali advokate optuženima slabog imovinskog stanja u predmetima u kojima je maksimalna zaprijećena kazna manja od pet godina zatvora. Prema zakonu, optuženi imaju pravo da se suoče sa svjedocima ili da ispituju svjedoke i da pozovu svjedoke odbrane i predoče svoje dokaze, imaju pristup vladinim dokazima koji se odnose na njihov predmet i pravo na žalbu. U praksi vlada ova prava poštiva.

Sud BiH je postigao znatan napredak u suđenju u predmetima organiziranog kriminala i ratnih zločina i intenzivirao primjenu programa zaštite svjedoka. Od svog osnivanja, Odjel za zaštitu svjedoka je pružio pomoć 150 osoba. Ubistvo suosnovača Helsinškog odbora RS-a, Duška Kondora, u Bijeljini 23. februara pokrenulo je pitanja u vezi sa sigurnošću potencijalnih svjedoka. Mnogi iz nevladinih organizacija u BiH i iz međunarodne zajednice postavili su pitanje da li je Kondor, koji je nadležne organe upoznao sa prijetnjama nekoliko sedmica prije ubistva, ubijen zato što je bio svjedok ubistva 23 Bošnjaka u Bijeljini 1992. godine i zato što je dao iskaz pred istražiteljima ratnih zločina, pri Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA).

Odjel za ratne zločine pri Sudu BiH i entitetski sudovi u toku godine su nastavili sa suđenjima u predmetima ratnih zločina. Haški tribunal za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije ustupio je šest novih predmeta protiv 10 optuženih lica Sudu BiH. na kraju godine je šest postupaka bilo u toku, na osnovu optužnica koje je pregledao haški tribunal. Osam novih postupaka je počelo pred Sudom BiH na osnovu domaćih optužnica koje nije pregledao haški tribunal, protiv devet lica. Tužilaštvo BiH je otvorilo 17 novih istraga vezanih za ratne zločine protiv 45 osumnjičena lica i potvrdilo je osam novih optužnica protiv 14 lica. Između žrtava i Tužilaštva BiH je došlo do spora u vezi sa ustupanjem predmeta zbog razlike u dužini maksimalne kazne zatvora za ratne zločine prema državnom zakonu (45 godina) i prema entitetskim (20 godina), isto kao za kazne koje se izriču za klasična djela ubistva.

U junu je policija RS-a uhapsila Zdravka Tolimira, protiv kojeg je haško tužilaštvo podiglo optužnicu i predalo ga haškom tribunalu. Haško tužilaštvo tereti Tolimira za zločine protiv čovječnosti i povrede zakona i običaja ratovanja, kao pomoćnika komandanta za obavještajne poslove i bezbjednost vojske bosanskih Srba i njegovo učešće u planiranju i izvršenju genocida u Srebrenici.

Početkom jula je visoki predstavnik Miroslav Lajčak razriješio dužnosti zvaničnika policije RS-a zbog ometanja pravde vezanog za saradnju sa haškim tribunalom. Također u julu je Ministarstvo unutrašnjih poslova RS-a suspendovalo 35 službenika policije koje je Komisija za istraživanje dešavanja u Srebrenici imenovala kao osobe koje su eventualno bile povezane sa masovnim ubistvima 1995. godine, a koji su još uvijek radili u općinskim, entitetskim i državnim institucijama. Lajčaj je također naredio oduzimanje putnih isprava od 93 osobe pod istragom za ratne zločine ili pomaganje ratnim zločincima da izbjegnu pravdu. Te mjere su prouzročile seriju protesta u RS koje su predvodile srpske boračke organizacije.

Krajem avgusta je SIPA uhapsila i pritvorila Ratka Bundalu i još nekoliko lica u sklopu istrage ratnih zločina počinjenih u Kalinoviku 1992. godine.
U aprilu 2006. godine je Odjel za ratne zločine Suda BiH osudilo neđu Samardžića na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina za više djela: porobljavanje, silovanje, mučenje i ubistvo nesrpskih civila u području općine Foča 1992. i 1993. godine. U toku godine je Žalbeno vijeće potvrdilo osuđujuću presudu, a kaznu zatvora produžilo na 24 godine.

U julu je Odjel za ratne zločine osudio Bobana Šimšića na kaznu zatvora u trajanju od pet godina za ratne zločine protiv čovječnosti, počinjene protiv civilna bošnjačke nacionalnosti u Višegradu 1992. godine. Dana 14. avgusta je Žalbeno vijeće Suda BiH potvrdilo osuđujuću presudu i kaznu zatvora produžilo na 14 godina.

Dana 28. marta je Apelaciono vijeće izreklo konačnu presudu protiv Radovana Stankovića i povećalo dužinu kazne zatvora sa 16 na 20 godina za više optužni, među njima i zločin protiv čovječnosti. Dana 25. maja je Stanković pobjegao iz zatvora u Foči. Prema zvaničnim izvještajima, protiv šest osoba osumnjičenih za povezanost sa Stankovićevim bijegom je vođena istraga. Među njima je bio i Ranko Vuković, koji se nalazi u pritvorskoj jedinici Suda BiH zbog optužbi za ratne zločine.

Također u novembru 2006. godine je sud osudio Marka Samardžiju na kaznu zatvora u trajanju od 26 godina za zločine protiv čovječnosti, uključujući i ubistvo preko 144 muškarca, među njima i maloljetnike, bošnjačke nacionalnosti, iz sela Brkić i Balagić Brdo u općini Ključ, 1992. godine. Apelaciono vijeće je poništilo presudu u aprilu i predmet vratilo na ponovno suđenje. Samardžija je pušten iz pritvora dana 1. oktobra do početka novog suđenja.

U novembru 2006. godine je Sud osudio Nikolu Kovačevića na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina za zločine protiv čovječnosti počinjene nad Hrvatima i Bošnjacima na širem području bosanske Krajine 1992. godine. Apelaciono vijeće je u junu potvrdilo osuđujuću presudu.

2006. godine je Tužilaštvo BiH pokrenulo istragu protiv bivšeg komandanta Petog korupsa Armije BiH, generala Atifa Dudakovića i ostalih nepoznatih lica koja su viđena na video zapisu o likvidaciji neutvrđenog broja pripadnika vojske bosanskih Srba u toku rata. Video zapis, na kojem su prikazana događanja u toku operacije “Oluja”, prikazan je u medijima širom Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. Na kraju godine istraga je još uvijek bila u toku.

Četiri optuženika protiv kojih je haško tužiteljstvo podiglo optužnice još uvijek su na slobodi, među njima Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Stojan Župljanin.

Uprkos domaćim i međunarodnim nastojanjima u pravcu krivičnog gonjenja u predmetima ratnih zločina, još uvijek je veliki broj počinitelja ubistava i drugih zločina na nižem nivou nekažnjen, među njima i oni koji su odgovorni za ubistvo oko 8.000 osoba nakon pada Srebrenice, te oni koji su odgovorni za nestanak 13.000 do 15.000 osoba za koje se pretpostavlja da su ubijeni tokom “etničkog čišćenja”.

U januaru i ponovo u septembru su osumnječeni za ratne zločine, koji se nalaze u pritvoru na Kuli, kod Sarajeva, organizirali štrajk glađu tražeći da se optužnice protiv njih preispitaju i da im se sudi prema krivičnom zakonu bivše Jugoslavije, umjesto prema državnim zakonima za koje smatraju da su strožiji. U martu je Ustavni sud zaključio da se primjenom Krivičnog zakona BiH ne vrše povrede Evropske konvencije o ljudskim pravima. Kasnije su pritvorenici razdvojeni u nekoliko pritvorskih jedinica.

Politički zatvorenici i pritvorenici

Nije bilo izvještaja o postojanju političkih zatvorenika i pritvorenika.

Postupci i pravni lijekovi u građansko-pravnim stvarima

Zakonom su osigurani nezavisni i nepristrasni postupci u građanskopravnim stvarima i građani mogu pokretati građanske parnice u vezi s povredama ljudskih prava. Građani također mogu tražiti pomoć od ombudsmena u saslušanju i davanju preporuka za slučajeve povreda ljudskih prava. Međutim, te preporuke nisu obavezujuće, a ombudsmeni koji se politički imenuju nisu uvijek djelotvorni.

Povrat imovine

Četiri tradicionalne vjerske zajednice u zemlji podnijele su brojne zahtjeve za restituciju imovine koju su komunističke vlasti bivše Jugoslavije nacionalizirale nakon Drugog svjetskog rata. Državnim Zakonom o slobodi vjere je vjerskim zajednicama dato pravo na restituciju eksproprisane imovine u čitavoj zemlji „u skladu sa zakonom“. S obzirom da nema državnog zakona koji bi se konkretno odnosio na restituciju, povrat imovine vjerskim zajednicama nastavlja se na ad hoc osnovi, prema nahođenju općinskih zvaničnika, s tim da se postupci obično završavaju jedino u korist većinske zajednice.

Mnogi zvaničnici su koristili slučajeve restitucije kao sredstvo političkog patronata, dovodeći vjerske vođe u ovisnost o političarima kako bi povratili imovinu koja je oduzeta od vjerskih zajednica. Drugi neriješeni zahtjevi za povratom imovine su politički i pravno komplicirani. Naprimjer, Srpska pravoslavna crkva i dalje traži povrat zgrade u kojoj se nalazi Ekonomski fakultet Univerziteta Sarajevo i nadoknadu za zemljište na kojem se nalazi zgrada državnog parlamenta. Jevrejska zajednica i Islamska zajednica također ističu zahtjeve koje su odavno podnijele za povrat velike komercijalne i stambene imovine u Sarajevu. Katolička zajednica ima veliki broj istih zahtjeva u Banjoj Luci. Zainteresirane strane su se žalile na dodatna, ponekad politički motivirana odgađanja zakonskih reformi restitucije imovine u parlamentu.

Romi koji su raseljeni u toku rata su imali problema prilikom povrata imovine zbog diskriminacije i nedostatka dokumenata kojim bi dokazali vlasništvo ili pak nisu nikad izvršili uknjižbu svoje imovine. Nedostatak dokumentacije im onemogućava i da se prijave za pomoć u rekonstrukciji. 

f. Samovoljno ometanje prava na privatnost, porodicu, dom i korespodenciju

Zakonom su takve radnje zabranjene i vlada je u praksi generalno poštivala te zabrane.

Dio 2. Poštivanje građanskih sloboda, uključujući i sljedeće:

a. Sloboda govora i štampe

Zakonom je propisana sloboda govora i štampe; međutim, vlada u praksi nije uvijek poštivala slobodu štampe. Zakoni o slobodi štampe su dati u nadležnost kantonima u Federaciji i entitetskim organima vlasti u RS-u.  Na entitetskom nivou postoje zakoni o kleveti, dok zakoni o slobodi pristupa informacijama postoje i na entitetskom i na državnom nivou.

U Krivičnom zakonu Federacije postoje odredbe kojima se inkriminira jezik mržnje, s tim da takva odredba ne postoji u Krivičnom zakonu RS-a. I Pravilima o djelovanju radio-difuznih kompanija također je regulirano pitanje govora mržnje na radiju i televiziji. Regulatorna agencija za komunikacije, čiji je zadatak da provodi Pravila, nije zabilježila niti jedan slučaj govora mržnje u toku godine. Vijeće za štampu je zaprimilo 35 pritužbi u vezi sa štampanim medijima, od čega je osam pritužbi odnbijeno i sedam prihvaćeno. U nekoliko slučajeva je Vijeće za štampu od nekih medija tražilo da objave ispravke i demanti; medijacijom i samoregulacijom je riješeno sedam slučajeva. Većina pritužbi se odnosila na nepostojanje prava na demanti i povrede privatnosti.

U martu su nacionalističke stranke nastojale izvršiti utjecaj na uređivačku politiku javnih emitera. Javila se velika zabrinutost među organizacijama koje se bave zaštitom ljudskih prava i novinarima da nacionalističke političke stranke nastoje uspostaviti sve veću kontrolu nad javnim medijima.
U toku godine je nivo poštivanja slobode govora i štampe od strane vlasti opao; neke ugledne osobe koje su kritikovale vlasti postale su metom osvete vlasti.

Postoji veliki broj nezavisnih novina u privatnom vlasništvu koje su izražavale široku lepezu stajališta. U zemlji postoji i nekoliko izdavačkih kuća. Dnevni avaz, čija uređivačka politika uveliko odražava bošnjačke interese, ostao je najtiražnija dnevna novina, a odmah iza njega banjalučke dnevne Nezavisne novine, koje u najvećoj mjeri odražavaju stajališta Saveza nezavisnih socijalnih demoktrata, stranke na vlasti u RS-u. Nekoliko nezavisnih novinskih izdanja suočilo se s finansijskim problemima koji ugrožavaju njihov rad, a nezavisni mediji u RS-u sve više izvještavaju o uplitanju vlade u njihov rad.

Dva javna emitera, Federalna televizija (FTV) u Federaciji i Radio-Televizija Republike Srpske (RTRS) u RS-u i dalje su najveće tv kuće u zemlji. RTRS u svojim izvještavanjima postaje prostranački orijentirana, izvještavajući u skladu sa stajalištima vladajuće stranke u RS-u. BHT 1, javna televizija koja pokriva cijelu zemlju, postepeno je povećala svoju gledanost i prostor koji pokriva. Većina javnih emitera je još uvijek pod političkim utjecajem. Lokalna komercijalna mreža od pet stanica postoji u oba entiteta (Mreža Plus), kao i privatne televizijske mreže OBN i PinkBH. Na desetine malih nezavisnih televizijskih stanica emitiraju program širom zemlje. Radio je i dalje forum na kojem se izražavaju razna stajališta. U velikom broju slučajeva informativni program nezavisnih emitera odražava stajališta opozicije.

Sve veći broj medija u RS-u pokazuje izrazitu pristrasnost prema Vladi RS-a. Mediji u Federaciji su također pokazivali političku pristrasnost po etničkoj liniji, ali ne prema političkim strankama.

Novinarima se i dalje prijeti tokom njihovog profesionalnog rada. U toku godine je Linija za pomoć novinarima (u sklopu Udruženja „BH Novinari”) registrirala 28 slučaja povrede prava i sloboda novinara i pritisak od strane vlasti i organa za provođenje zakona. Bilo je 15 slučajeva vršenja pritiska na novinare i prijetnji upućenih novinarima, četiri radno-pravna spora, dva slučaja odbijanja pristupa određenoj lokaciji i jedan slučaj odbijanja pristupa informacijama.

Povrede prava novinara na zapošljavanje nastavile su se u toku godine. Vlasnici privatnih medija i njihova uprava su najčešći počinitelji povreda prava na zapošljavanje. U nekoliko slučajeva su novinari radili bez ugovora o radu i socijalnog i zdravstvenog osiguranja, suprotno zakonu.

U nekoliko primjera su zvaničnici na medije otvoreno vršili pritisak, naprimjer, prijeteći im da će izgubiti oglašivače ili da će im ograničiti pristup zvaničnim informacijama. Političari i vladini zvaničnici također su vršili pritisak na medije tako što su ih optuživali da se suprotstavljaju interesima određene etničke grupe ili da su izdali interese svoje etničke zajednice. Nekoliko novinara iz RS-a se žalilo na prisluškivanje telefonskih razgovora, sve veći nadzor od strane vlade, sudske sporove koji su pokrenuti ili su im zaprijećeni, na stalne dolaske službenika poreskih organa, povlačenje kredita ili zajmova i odbijanje pristupa javnim saslušanjima. Krajem decembra su mediji u Federaciji izvijestili o navodnom postojanju „crne liste“ Vlade RS-a sa imenima osoba koje rade u medijima i nevladinom sektoru.

U januaru je Vlada RS-a objavila da će bojkotirati BHT1 optužujući BHT1 za politički motivirano i neprofesionalno izvještavanje o događajima, institucijama i osobama u RS-u. Naveli su izvještaj televizije BHT1 o proslavi Dana RS-a, za koji je tvrdila da je pokazala politički prezir mreže prema proslavi Dana RS-a. Osim toga, Vlada RS-a se žalila na „nepravičan tretman“ premijera RS-a Milorada Dodika i predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Nikole Špirića, u raznim informativnim magazinima.

Dana 17. januara su zvaničnici zabranili novinarima BHT1 ulazak u zgradu u kojoj je bivši predsjednik RS-a Milan Jelić držao konferenciju za novinare. Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE) je objavila izvještaj o stanju medijskih sloboda u BiH, u kojem je istaknula sljedeće: „Taj incident pokazuje očit propust Vlade RS-a da u potpunosti ispoštuje obavezu koju je zemlja članica Organizacije, BiH, preuzela prema OSCE-u, da osigura slobodan protok informacija prema građanima zemlje“. Dana 30. januara su predstavnici Vlade RS-a i BHT1 postigli dogovor o okončanju bojkota.

U januaru je na nekoliko web portala popularnih kod radikalnih islamskih grupa objavljena serija uvreda i prijetnji glavnom i odgovornom uredniku i uređivačkom osoblju BH magazina Dani, nazivajući ih izdajicama i nevjernicima. Dani su prethodno objavili nekoliko intervjua i članaka u kojima je Islamska zajednica BiH kriticizirana za svoje blage reakcije na vahabizam.

Dana 25. jula, u toku sjednice Parlamenta, jedan poslanik Parlamenta FBiH je nazvao FTV „terorističkom i kriminalnom grupom“ i pozvao parlamentarce da ukinu taj entitetski emiter. Ista ta osoba je kasnije dodala: „ako pokažemo da smo šefovi i izvršna vlast, tada ćemo moći napraviti i programsku shemu“.

Dana 1. oktobra je FTV emitirala prijetnju koju je Vitomir Popović, ombudsmen BiH iz RS-a za ljudska prava, uputio novinaru FTV-a Damiru Kaletoviću i direktoru informativnog programa FTV Bakiru Hadžiomeroviću nakon što je FTV kriticizirao Popovićev reizbor na funkciju ombudsmena, optuživši ga za korupciju i učešće u ratnim zločinima. Kaletović, koji je imao bežični intervju u toku intervjua nakon toga, snimio je Popovićevu izjavu da oni (Kaletović i Hadžiomerović) „zaslužuju metak u čelo“ za objavljivanje priloga koji ga diskredituje. Udruženje „BH novinara“ je objavilo izjavu za štampu odmah sljedećeg dana u kojem je osudilo Popovićeve prijetnje.

Dana 7. novembra je šef Jedinice za zaštitu lica i objekata pri Ministarstvu unutrašnjih poslova FBiH, Jozo Anđić, napao novinara FTV-a Danjina Bećiragića i slomio mu nos u toku sjednice Odbora Elektroprivrede. Federalni premijer, koji je prisustvovao sjednici, osudio je napad policajca i pozvao na provođenje istrage. Udruženje novinara je uložilo pritužbu direktoru Policijske uprave Federacije i Anđić je suspendovan. 

Dana 16. decembra je premijer RS-a Milorad Dodik gostovao u popularnoj emisiji na Hrvatskoj televiziji HRT 1, 'Nedjeljom u dva'. Na kraju emisije je voditelj pozvao novinara Federalne televizije i direktora informativnog programa, Bakira Hadžiomerovića, koji otvoreno kritikuje Dodika, da se uključi u emisiju. Dodik je tada počeo vrijeđati Hadžiomerovića i prijetiti mu fizičkim napadom. Udruženje novinara je njegovom kabinetu uputilo prosvjed protiv takvog postupanja prema novinarima i kabinet je u svom odgovoru vrijeđao i Udruženje i Hadžiomerovića. Obje strane su nakon toga podnijele tužbu jedna protiv druge.

Internet sloboda

Vlada nije ograničavala pristup Internetu, niti je zabilježeno da vlada prati e-mail i komunikaciju na Internet forumima. Pojedinci i grupe su se mogli uključiti u mirno izražavanje stajališta putem Interneta i elektronske pošte. Postotak korisnika Interneta među populacijom Bosne i Hercegovine je prema procjenama ispod 20 posto.

Akademske slobode i kulturne manifestacije

Vlada nije ograničavala akademske slobode i kulturne manifestacije; međutim, etnički favoritizam i politiziranje imenavanja na fakultetima ograničavaju akademske slobode. U Sarajevu se Srbi i Hrvati žale da se Bošnjacima daje prednost prilikom imenovanja i unapređenja na Univerzitetu Sarajevo. Univerzitet Banja Luka i dalje ograničava imenovanja gotovo isključivo na Srbe. Univerzitet u Mostaru je i dalje podijeljen na dva univerziteta, što odražava još uvijek postojeću etničku podjelu grada.

b. Sloboda mirnog okupljanja i udruživanja

Sloboda okupljanja

Zakonom je zagarantirana sloboda okupljanja i vlasti generalno u praksi poštivaju ovo pravo. Međutim, Udruženje starih deviznih štediša je zaprijetilo podizanjem tužbe protiv Vlade RS-a zbog navodne prekomjerne sile koju je policija RS-a koristila tokom protestnog okupljanja u Gradišci 28. decembra.

Sloboda udruživanja

Zakonom je zagarantirana sloboda udruživanja i vlasti su generalno poštivale ovo pravo u praksi. Veliki broj socijalnih, kulturnih i političkih organizacija djelovao je bez umiješanosti vlasti.

Zakonom je dozvoljeno nevladinim organizacijama da se slobodno registriraju pri BiH Ministarstvu civilnih poslova i komunikacija, te da djeluju na cijelom području zemlje; međutim, neke nevladine organizacije i udruženja nevladinih organizacija su imali poteškoća prilikom registracije, uključujući i duga odugovlačenja i nekonsistentnu primjenu zakona. Neke nevladine organizacije, frustrirane birokratskim odugovlačenjem na državnom niovu, odlučile su se za registraciju na entitetskom nivou, u jednom ili oba entiteta. U aprilu je Vijeće ministara zvanično potpisalo Sporazum o saradnji sa nevladinim sektorom.

U decembru su mediji prenijeli izjavu premijera RS-a Milorada Dodika u kojoj je izjavio da je jedina namjera izvještaja organizacije Transparency International BiH bila da se „nanese šteta RS-u i da se zaustavi njen privredni razvoj“ te da će Ministarstvo pravde RS-a podnijeti tužbu protiv Transparency International BiH zbog njegovih „tendencioznih“ izjava.

c. Sloboda vjere

Zakonom su date vjerske slobode; međutim, društvene zloupotrebe i diskriminacija zbog religijskog vjerovanja ograničili su mogućnost pripadnika manjinskih religija da prakticiraju vjeru prema svojoj želji. Zakonom o slobodi vjere data je sloboda vjere, osigurava se status pravnog lica crkvama i vjerskim zajednicama i zabranjuje se svaki vid diskriminacije bilo koje vjerske zajednice. Zakonom se također pruža osnova za uspostavljanje odnosa između države i vjerskih zajednica. U toku godine je parlament ratificirao Konkordat između Svete stolice i BiH. U praksi je u toku godine nivo poštivanja slobode religija donekle porastao, u poređenju sa klimom koja je vladala prije izbora 2006. godine.

Entitetske i lokalne vlasti i policijske snage su često dozvoljavale ili podsticale atmosferu u kojoj je bila moguća zloupotreba vjerskih sloboda. U poređenju sa stanjem 2006. godine, zabilježen je pad broja napada na vjerske objekte i službenike od strane maloljetnih lica, s tim da je ostala sistemska opstrukcija slobode vjere u nekoliko istaknutih slučajeva koji su privukli pažnju javnosti. Nespremnost policije i tužilaca da agresivno istražuju i krivično gone počinitelje kaznenih djela počinjenih protiv vjerskih manjina ostala je glavnom preprekom zaštiti prava vjerskih manjina.

Vlasti na lokalnom nivou su ograničavale vjerske službe i ceremonije. U općini Bratunac u RS-u, Skupština opštine sa srpskom većinom konstantno je odbijala izdati dozvolu Islamskoj zajednici za izgradnju memorijalnog centra i mezarja na njenoj imovini oko gradske džamije. Bošnjački organizatori su planirali ukop 98 žrtava masakra koji je 1992. godine počinjen u Bratuncu u kojem je ubijeno preko 600 osoba, među njima i imam. Organizatori su planirali izvršiti ukop na mezarju kod džamije 12. maja, na petnaestu godišnjicu masakra, ali su srpska udruženja boraca i lokalni stanovnici izašli na proteste protiv planiranih ukopa. Načelnik općine i Skupština opštine su odbili izdati građevinsku dozvolu, tvrdeći da predloženo mezarje i memorijalni centar nisu predviđeni urbanističkim planom. Nakon stalnih zahtjeva i apela Bošnjaka, organizatora ukopa, duže od godinu dana, Vlada RS-a i međunarodna zajednica su intervenirali i u zadnjem trenutku je postignut dogovor kojim je omogućen ukop ali na drugoj lokaciji.

Prema zakonu, vjerske zajednice se upisuju u registar u BiH Ministarstvu pravde; svaka vjerska zajednica se može registrirati ako ima najmanje 300 punoljetnih članova koji su državljani BiH. Lokalne kongregacije četiri najmnogobrojnije vjerske zajednice (islamska, pravoslavna, jevrejska i katolička) su se registrirale, kao i nekoliko manjih kršćanskih religija, uključujući i baptiste, evangelijske kršćane i Jehovine svjedoke, iako su neke baptističke zajednice naišle na probleme prilikom registracije.

Zakonom o slobodi vjere, na državnom nivou, zagarantirano je pravo svakom građaninu na vjersko obrazovanje. Zakonom se pozivaju zvanični predstavnici vjerskih zajednica da vrše vjersko obrazovanje u svim javnim i privatnim školama. Međutim, Zakon nije uvijek u potpunosti primjenjivan, posebno u segreriranim školskim sistemima i tamo gdje se javlja otpor zvaničnika nacionalističkih stranaka na općinskom nivou. Škole često organiziraju vjersko obrazovanje samo iz religije koja je dominantna u datoj općini. Organi su ponekad vršili pritisak na roditelje da daju svoj pristanak na vjersko obrazovanje svoje djece. U nekim primjerima su djeca koja su odlučila da ne pohađaju časove vjeronauka bili izvrgnuti pritisku i diskriminaciji od svojih vršanjak i nastavnika.

Društvene zloupotrebe i diskriminacija

Etnički motivirano vjersko nasilje se dešavalo u mnogim općinama i bilo je usmjereno protiv etničkih simbola, vjerskih službenika i objekata. Predstavnici civilnog društva su primijetili da su članovi Vijeća ministara BiH osuđivali takve incidente samo ako su žrtve iz njihove etničke zajednice.

U toku godine se dogodilo nekoliko djela nasilja, vandalizma i krađe usmjerenih protiv islamskih vjerskih objekata. Naprimjer, u junu su nepoznata lica oštetila na desetine smrtovnica 80 žrtava bošnjačke nacionalnosti koje su pronađene i identificirane u masovnoj gobnici u Brčkom, dva dana prije ukopa. U septembru su nepoznati počinitelji uništili pet nišana na mezarju Hadži Omerove džamije u Banjoj Luci. Također u septembru je jedan počinitelj, navodno potaknut prijateljima iz obližnjeg kafića da provocira Bošnjake, urinirao na zid Osman Pašine džamije u Trebinju, na početku ramazanske molitve. Incident je snimljen video kamerom i policija je uhapsila u nekoliko narednih dana počinitelja, koji je srpske nacionalnosti, i iz istog mjesta.

Također su se dešavali i napadi na srpske pravoslavne objekte. U toku godine su nepoznati počinitelji provalili u Srpsku pravoslavnu crkvu u Pofalićima, u Sarajevu, više od 17 puta. U junu su nepoznati počinitelji pokušali podmetnuti požar u srpsku pravoslavnu crkvu u Potočarima, kod Srebrenice, pri čemu su vrata na crkvi i ulaz djelimično izgorili. U julu su pravoslavni monasi u Sasama, kod Srebrenice, strahujući od napada na manastir, zatražili zaštitu policije 24 sata dnevno.

Katolički vjerski objekti su također bili meta napada. U junu je opljačkana crkva u Donjoj Tramošnici, kada su ukradeni bronzani križ i zlatni kalež. U julu su nepoznate osobe uništile nekoliko nadgrobnih spomenika na katoličkom groblju u Sultanovićima kod Bugojna. Zvaničnici su rekli da je to bio peti po redu napad u periodu od dva mjeseca.

Bilo je i nekoliko kontroverznih i visoko ispolitiziranih slučajeva koji su se odnosili na nelegalnu izgradnju vjerskih objekata i spomenika na privatnom ili državnom zemljištu. U svim tim slučajevima su objekti i spomenici podignuti da bi se uputila politička poruka vjernicima iz reda manjina o dominaciji većinske zajednice u datom području, čime su stvarane etničke tenzije i ometan proces pomirenja.

Srpska pravoslavna crkva sagrađena od drveta na privatnom zemljištu u vlasništvu Bošnjaka u Kotorskom i dalje je izvor pravnih i etničkih sukoba. Iako su nadležni organi određivali više puta rok za izmiještanje crkve, do kraja godine nisu preduzete nikakve radnje u tom pravcu. Slučajevi nelegalne izgradnje vjerske imovine u Diviću, Konjević Polju i Stocu ostali su aktuelni sve do kraja godine.

Nema izvještaja o djelima antisemitizma.

Za detaljnije informacije pogledati  2007 International Religious Freedom Report.

d. Sloboda kretanja, interno raseljene osobe, zaštita izbjeglica i osobe bez državljanstva

Zakonom su regulirani sloboda kretanja unutar zemlje, putovanje u inostranstvo, emigracija i repatrijacija i vlasti su generalno poštivale ta prava u praksi; međutim, ipak su ostala neka ograničenja. Vlada sarađuje sa Uredom Visokog komeserijata UN-a za izbjeglice (UNHCR) i drugim humanitarnim organizacijama na pružanju zaštite i pomoći interno raseljenim osobama izbjeglicama, izbjeglicama koje se vraćaju, tražiteljima azila, osobama bez državljanstva i drugim osobama na koje se odnosi mandat UNHCR-a.

Zakonom je zabranjen prisilni egzil i vlada ga ne primjenjuje.

Interno raseljene osobe

Povratak osoba koje su raseljene u toku ratova od 1991. do 1995. godine gotovo da je stagnirao u toku godine, dok se konstantan pad cjelokupnog procesa povratka nastavlja. Prema podacima Ureda Visokog komeserijata UN-a za izbjeglice (UNHCR), vratilo se 6.532 osoba, od čega 5.879 osoba pripada manjinama u područjima u koja su se vratila. Od ukupno 1.023.965 osoba koje su se vratile od završetka rata 1995. godine, 464.695 se vratilo u područja u kojima sada predstavljaju etničku manjinu. Vladini dužnosnici i neke nevladine organizacije, međutim, vjeruju da je došlo do porasta ukupnog broja povratnika s obzirom da UNHCR bilježi povratak na osnovu povrata imovine, a ne na osnovu fizičkog prisustva. Prema podacima BiH Ministarstva ljudskih prava i izbjeglica, 131.634 raseljene osobe u BiH žele se vratiti u svoja prijeratna prebivališta.

Teška ekonomska situacija u zemlji ostaje najznačajniji faktor koji stoji na putu povratku, i u mnogim ruralnim sredinama stopa nezaposlenosti prelazi 40 posto. Kada postoje slobodna radna mjesta, manjinski povratnici se često žale na diskriminaciju prilikom zapošljavanja. U područjima povratka širom zemlje postotak manjina u općinskim organima vlasti ne predstavlja postojeću populaciju niti postotak prema popisu stanovništva iz 1991. godine, kao što je to zakonom određeno, što znači da lokalne vlasti nisu provele i primjenile odredbe Zakona o samoupravi. 

U nekim mjestima još uvijek preovladava neprijateljski raspoložena sredina prema povratnicima. U toku godine su se dešavali napadi na simbole manjina, za razliku od napada prethodnih godina u kojima su mete bili građani. Mnogi povratnici navode nehapšenje ratnih zločinaca od strane nadležnih organa kao razlog koji ih odvraća od povratka. Mnoge raseljene osobe za sebe stvaraju novi život daleko od prijeratnih kuća, i vraćaju se samo one s malim brojem drugih opcija (uključujući i veliki broj starijih penzionera).

Među drugim razlozima koji onemogućavaju povratak su nemogućnost korištenja socijalnih beneficija, kao što su zdravstvena zaštita, obrazovanje i penzija. Nedostatak stambenog prostora i visoke općinske administrativne takse koje se naplaćuju prilikom izdavanja dokumenata neophodnih za ostvarenje povratka, kao što su rodni list ili izvod iz zemljišnih knjiga, također utječu na broj povratnika. Manjinski povratnici često nailaze na zastrašivanje i diskriminaciju, opstrukcije prilikom pokušaja ostvarenja pristupa obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i penziji, loša infrastruktura, nepružanje komunalnih usluga, kao što su električna energija, plin i telefon.

U RS-u Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica je pružilo pomoć Bošnjacima i Hrvatima  koji se vraćaju u RS i bosanskim Srbima koji se vraćaju u Federaciju. Federalno Ministarstvo za izbjeglice je pomoglo Hrvatima i Srbima koji se vraćaju u Federaciju i Bošnjacima i Hrvatima koji se vraćaju u RS. Oba entitetska ministarstva za izbjeglice su pružila ograničenu pomoć u rekonstrukciji povratnicima i dio budžeta odvojila za realizaciju zajedničkih projekata koje određuje državna Komisija za izbjeglice.

Desetomjesečna debata oko imenovanja članova Državne komisije za raseljene osobe i izbjeglice odgodila je realizaciju programa za rekonstrukciju u toku izvještajne godine. Komisija je nadležna za upravljanje sredstvima u iznosu od oko 6.6 miliona USA dolara za projekte rekonstrukcije i održivosti u 30 općina.

Zaštita izbjeglica

Zakonom je regulirano davanje azila ili izbjegličkog statusa u skladu sa UN Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. godine i njenim Protokolom iz 1967. godine, i Vlada je uspostavila sistem za pružanje zaštite izbjeglicama. U septembru je Vijeće ministara usvojilo izmjene Zakona o kretanju i boravku stranaca i aziku kako bi se ubrzao postupak po zahtjevima za azil. U praksi je Vlada pružila zaštitu od prisilnog povratka (refoulement) osobama u one zemlje za koje te osobe imaju osnovani strah od progona.

U toku godine Vlada nije odobrila privremenu zaštitu nijednoj osobi koja ne ispunjava uvjete za stjecanje izbjegličkog statusa prema Konvenciji iz 1951. godine i Protokola iz 1967. godine.

Izbjeglice čiji zahtjevi za azil nisu riješeni, bez obzira iz koje zemlje dolaze, mogu ostati u kolektivnim centrima sve do donošenja rješenja, ukoliko privatni smještaj ne postoji. Zbog sukoba u bivšoj Saveznoj Republici Jugoslaviji (SRJ) 1999. godine, oko 6.000 građana je pobjeglo iz te zemlje i došlo u Bosnu i Hercegovinu; polovina njih je došla sa Kosova. Prema statističkim podacima UNHCR-a iz septembra, u Bosni i Hercegovini postoji 8.689 priznatih izbjeglica, i to 7.190 iz Hrvatske, 203 iz Srbije/sa Kosova i 16 iz drugih zemalja.  1.280 osoba sa Kosova koristi režim „privremenog prihvata“, to jeste status koji niti zabranjuje niti omogućava azil, boravak i naturalizaciju prema Konvenciji iz 1951. godine i njenom Protokolu iz 1967. godine. Zadnji produžetak tog prihvata je istekao 30. septembra. Sve osobe sa statusom privremenog prihvata nakon septembra su prešle, ako je to bilo potrebno, u azilantsku proceduru.

Dio 3. Poštivanje političkih prava: pravo građana da promijene vladu

Zakonom je građanima zagarantovano pravo na promjenu vlasti na miran način.

Izbori i političko učešće

Promatrači OSCE-a su zaključili da su opći izbori 2006. godine održani uglavnom u skladu sa međunarodnim standardima, s tim da su primijetili probleme, među njima i nemogućnost brojnih glasača da pronađu svoja imena na biračkim spiskovima, upućivanje glasača na pogrešna biračka mjesta zbog promjena u procesu registracije, grupno glasanje, neregularnosti tokom brojanja glasova i nekoliko slučajeva zastrašivanja birača. 9. decembra su međunarodni promatrači također ocijenili vanredne predsjedničke izbore u RS-u, nakon smrti predsjednika Milana Jelića tokom mandata, kao slobodne i pravične izbore. 

Političke stranke su mogle djelovati bez ograničenja i utjecaja. Iako političke stranke nisu prisiljavale nikoga na članstvo, mnoge smatraju da je članstvo u vodećoj stranci bilo gdje u zemlji nasigurniji način na koji je moguće steći i sačuvati posao u državnim preduzećima, posebno pozicije u upravnim odborima profitabilnih, javnih kompanija, među njima Elektroprivreda, Telekom i mediji. Ipak, opozicione stranke nisu bile isključene iz učešća u političkom životu. Članstvo velikim, dobro finansiranim strankama daje formalno prednosti, dok osobe koje nisu stranački opredijeljene često nisu uzimane u obzir prilikom imenovanja na mnoge ključne pozicije u vlasti. 
Osobe i stranke koje predstavljaju širok spektar političkih stajališta jasno su mogli izraziti svoju kandidaturu i ući u izbore. Prema Ustavu BiH, pripadnici etničkih Srba, Hrvata i Bošnjaka imenuju se na funkcije u vlasti, na proporcionalnoj osnovi, prema popisu iz 1991. godine. Osim ta tri naroda, postoji i 16 priznatih nacionalnih manjina.

Nacionalistička retorika je dominirala političkim diskursom. Bošnjački nacionalistički političari pozivali na ukidanje RS-a i izdvajanje Srebrenice iz RS-a. Srpski političari su prijetili da će u RS-u organizirati referendum za otcjepljenje od države. Hrvatski političari su pozivali na formiranje trećeg entiteta. Iako su se opći izbori održali u oktobru 2006. godine, do marta nisu bili formirani Parlamentarna skupština BiH i Parlament FBiH.

Prema Izbornom zakonu, najmanje 30 posto kandidata političkih stranaka moraju biti žene. Na kraju godine, sedam od 57 članova Parlamentarne skupštine BiH su žene. Među devet članova Vijeća ministara nema niti jedne žene na funkciji ministra. Dvije su žene na funkciji doministra. Na entitetskom nivou, žene su na svega tri od 20 vodećih pozicija u Federaciji i na tri od 22 vodeće pozicije u RS-u.

Manjine su ostale uveliko nezastupljene u vlasti. U BiH Parlamentu nema predstavnika manjina; jedan član Vijeća ministara dokazi iz reda manjina. Predstavnici jevrejske i romske zajednice su uložili apelaciju Evropskom sudu za ljudska prava zbog odredbe u Daytonskom ustavu kojom se onemogućava „Ostalima“ (to jeste, onima koji ne pripadaju niti jednom od tri konstitutivna naroda) da dođu na mjesto predsjednika. Jedan Bošnjak iz Srebrenice je također uložio apelaciju Evropskom sudu za ljudska prava u bezi sa Ustavom RS-a koji također onemogućava ne-Srbima da se kandidiraju za predsjedničke izbore u RS-u. 

Korupcija vlasti i transparentnost

Zakonom su propisane kazne za krivična djelo korupcije u vladi, međutim, vlada ne provodi zakon efikasno i zvaničnici često sudjeluju u korupciji i prolaze nekažnjeno. Indikatori Svjetske banke o upravi širom svijeta ukazuju na ozbiljnost problema vezanog za korupciju. Ne postoji agencija vlade koja bi bila zadužena za borbu protiv korupcije.

Zakon zabranjuje obnašanje javnih funkcija onim građanima protiv kojih je podignuta optužnica, s tim da se u praksi ova zabrana uvijek ne poštuje. Naprimjer, Mato Tadić, koji je optužen za prihvatanje mita u predmetu izbjegavanja poreksih obaveza i podmićivanja protiv bivšeg člana Predsjedništva BiH i sadašnjeg predsjednika Hrvatske Demokratske Zajednice, Dragana Čovića, ostao je na funkciji predsjednika Ustavnog suda u toku sudskog postupka. Kasnije je Tadić oslobođen svih optužbi. U novembru 2006. godine je sud proglasio Čovića krivim po jednoj tački optužnice koja se odnosila na zloupotrebu položaja i osudio ga kaznu zatvora u trajanju od pet godina. U septembru je Apelaciono vijeće odredilo obnovu prvostepenog postupka u predmetu Čović.

Samo kandidati za određene javne funkcije podliježu odredbama zakona o prijavi imovinskog stanja.

Iako prema zakonu građani imaju pristup vladinoj dokumentaciji, mnogi organi vlasti nisu ispoštovali zakon. Međutim, prema zakonu, vlada mora dati objašnjenje za svako odbijanje pristupa, građani, ukoliko im je pristup onemogućen, imaju pravo žaliti se sudu ili ombudsmenu. U praksi, vlada ponekad nije dala objašnjenje razloga zbog kojih je odbijen pristup informacijama, tražen prema zakonu; međutim, ako su se građani žalili ombudsmenu ili sudu ili su tražili pravnu pomoć, vlada je generalno dala objašnjenje nakon toga. Javna svijest o tom zakonu je i dalje na niskom nivou.

Dio 4. Stav vlade u pogledu međunarodnih i istraga nevladinog sektora po pitanju navoda o povredama ljudskih prava

Široka lepeza domaćih i međunarodnih organizacija za ljudska prava i nevladinih organizacija djeluje bez ikakvih ograničenja od strane vlasti, istražujući i objavljujući rezultata istrage o povredama ljudskih prava. Naprimjer, Helsinški odbor BiH i Helsinški odbor RS-a i dalje aktivno izvještavaju o mnogim povredama ljudskih prava. Međutim, vladini dužnosnici su često bili neefikasni i kasnili su s poštivanjem njihovih preporuka.

Vlada je u potpunosti sarađivala sa međunarodnim organizacijama, kao što je OHR, koji ima posebne ovlasti nad vlastima, kao i sa drugim međunarodnim organizacijama, kao što su UNHCR, MKCK i OSCE.

Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH je u toku 2006. godine riješila 2.500 predmeta. U januaru je Komisija prestala s radom i preostalih 578 predmeta je prenijeto na Ustavni sud na rješavanje. Do 31. jula su svi ti predmeti bili riješeni. 

Građani mogu pokretati građanske parnice ili se obratiti ombudsmenu u slučaju povrede ljudskih prava. Međutim, preporuke ombudsmena nisu obavezujuće i institucija ombudsmena nije uvijek efikasna. U aprilu 2006. godine je Parlament BiH usvojio zakon kojim se uspostavlja jedinstvena institucija ombudsmena koja se sastoji od tri člana koji predstavljaju tri konstitutivna naroda. Veći broj ureda ombudsmena koji je postojao na entitetskom nivou ukinut je i spojen sa novom institucijom na državnom nivou. Na kraju godine su politička imenovanja nova tri ombudsmena na nivou BiH još uvijek bila u parlamentarnoj proceduri, koja je odugovlačena političkim manevrisanjem.

U toku godine je Sud BiH nastavio saradnju sa haškim tribunalom, sudeći po optužnicama koje je haški tribunal ustupio Sudu te po onim optužnicama koje je haški tribunal pregledao. U toku godine su bh. organi pružili pomoć i u prebacivanju jednog optuženika, Zdravka Tolimira, haškom tribunalu. Općine u RS-u Bijeljina, Sokolac, Han Pijesak i Pale i dalje su pod sankcijama zbog nesaradnje sa haškim tribunalom.

Dio 5. Diskriminacija, društvene zloupotrebe i trgovina ljudima

Zakonom je zabranjena diskriminacija na osnovu rase, spola, invaliditeta ili drugog socijalnog statusa; međutim, diskriminacija manjina, žena, seksualnih manjina, osoba sa invaliditetom i drugih i dalje preovladava.

Žene

Silovanje i silovanje supružnika su protuzakoniti; maksimalna kazna za ta djela je zatvorska kazna u trajanju od 15 godina. Osjećaj stida je prema navodima stopirao neke žrtve silovanja da prijave takve slučajeve nadležnim organima. Iako je policija generalno odgovarala na prijave o seksualnom zlostavljanju, ona ipak nije istom ozbiljnošću pristupila prijavama o silovanju supružnika.

Nasilje nad ženama, uključujući i nasilje u porodici i seksualno zlostavljanje, ostaje rasprostranjen problem i takvi slučajevi se još uvijek redovito ne prijavlju. Prema općim procjenama nevladinih organizacija, od tri žene u BiH jedna je žrtva nasilja u porodici. U Hercegovačko-neretvanskom kantonu, u Federaciji, jedna NVO je izvijestila o povećanju broja slučajeva nasilja u porodici u toku godine. Od 89 prijavljenih slučajeva, u 24 slučaja su žrtve bile maloljetne osobe, protiv 42 osobe su pokrenuti krivični postupci, a protiv osam prekršajni. I u Federaciji i u RS-u je donesen Zakon o nasilju u porodici prema kojem je policija obavezna počinitelja nasilja udaljiti iz stambenog prostora; međutim, slučajevi nasilja u porodici se obično ne prijavljuju. Stručnjaci procjenjuju da je svega jedan od deset slučajeva nasilja u porodici prijavljen policiji. Do oktobra je prijavljeno 1.973 slučaja preko vruće linije otvorene za slučajeve nasilja u porodici u RS-u.

Policija je prošla kroz specijaliziranu obuku kako bi se osposobila za postupanje u slučaju nasilja u porodici. Postoje četiri vruće telefonske linije za žrtve nasilja u porodici u Federaciji i RS-u, preko koje mogu dobiti pomoć i savjete. Izostanak krivičnog gonjenja je prouzrokovan nespremnošću žrtava da prijave nasilje u porodici nadležnim organima i da svjedoče protiv zlostavljača. Postoje skloništa u kojima se pomoć pruža žrtvama nasilja u porodici u  Mostaru, Tuzli, Banjoj Luci, Sarajevu i Modriči, dok nevladine organizace nastoje izgraditi dodatne kapacitete.

Prostitucija je protuzakonita. Svodništvo se smatra teškim krivičnim djelom, dok je prostitucija ili posredovanje prekršaj koji se kažnjava samo novčanom kaznom. Policijske racije po barovima i javnim kućama su prostituciju odvele na skrivene lokacije, te se često odvija u privatnim stanovima ili na poziv. Samohrane majke, žene iz reda manjina i druge ugrožene žene, posebno one iz ekonomski depresivnih ruralnih sredina, predstavljaju visokorizičnu grupu koju svodnici mogo lako regrutirati za seksualno eksploatisanje.

Zakonom je zabranjeno seksualno maltretiranje, ali je seksualno matretiranje težak problem koji opća populacija nije dovoljno shvatila. Mnoge žene koje su anketirale nevladine organizacije izjavile su da su doživjele postupanje koje predstavlja seksualno maltretiranje na radnom mjestu. Uobičajena je pornografija na radnom mjestu. Žrtve gotovo ni u jednom slučaju nisu uložile prigovor uglavnom zbog toga što svoje iskustvo nisu povezale sa maltretiranjem i nisu bile svjesne svojih zakonskih prava.

Zakonom je zabranjena diskriminacija na osnovu spola. Žene imaju jednak pravni status kao i muškarci prema porodičnom zakonu i imovinskim zakonima i jednako se tretiraju u praksi u kompletnom pravosudnom sistemu. Agenciju za jednakost spolova pri Vladi radila je na usklađivanju propisa sa Zakonom o jednakosti spolova i na informiranju žena o njihovim zakonskim pravima. U parlamentima Federacije, RS-a i na nivou države postoje parlamentarne komisije za jednakost spolova.

Žene rade kao sutkinje, liječnice, nastavnice i profesorice, iako je mali broj žena na funkcijama koje podrazumijevaju ekonomsku ili političku moć. Dokumentiran je mali, ali ipak sve veći broj slučajeva diskriminacije na osnovu spola. Žene i muškarci generalno primaju jednak dohodak za jednake poslove u državnim preduzećima, ali ne uvijek u privatnim preduzećima. Žene u svim dijelovima zemlje imaju problema sa neplaćanjem porodiljskog odsustva te neopravdanim otpuštanjem trudnica i majki  novorođenčadi. U mnogim javnim oglasima sa popunjavanje radnih mjesta otvoreno se oglašavaju diskriminacijski uvjeti, kao što su starosna dob (tipično ispod 35 godina starosti) i fizički izgled kandidatkinja. Žene nisu dovoljno zastupljene u organima provođenja zakona, iako i tu ima novih pomaka.

Djeca

Vlade oba entiteta su se generalno opredijelile na poštivanje prava i dobrobiti djece; međutim, socijalne usluge za djecu su i dalje vrlo ograničene. BiH Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice ima ulogu praćenja provođenja prava djece. Djeca sa invaliditetom ne primaju dovoljnu zdravstvenu zaštitu i nemaju dovoljne obrazovne mogućnosti.

Obrazovanje je besplatno i obavezno do petnaeste godine života; međutim, roditelji snose troškove nabavke udžbenika, ishrane i prijevoza, što neke porodice ne mogu priuštiti, zbog čega neka djeca napuštaju daljnje školovanje. Nedostatak pouzdanog praćenja i statističkih podataka o upisu i ispisu iz škole stoji na putu nastojanjima da se osigura da sva djeca školske dobi idu u školu. Djeca s posebnim potrebama, prema zakonu, trebaju pohađati redovnu nastavu, s tim da škole često nisu u mogućnosti to obezbijediti. Osim romske djece, gotovo sva djeca završavaju osnovnu školu u devetogodišnjem trajanju; stopa završetka je niža za srednje škole. Dječaci i djevojčice jednako pohađaju nastavu. Dana 31. jula je Parlament BiH  usvojio Zakon o visokom obrazovanju kojim se regulira organizacija visokog obrazovanja u BiH, definiraju nadležnosti relevantnih organa i institucija i mjere za osiguranje kvaliteta.

Prema Vijeću Roma u BiH, manje od 35 posto romske djece se redovno školuje. Mnoga romska djeca ne mogu ići u školu zbog izuzetno siromašnih životnih uvjeta, nemogućnosti nabavke odgovarajuće odjeće i zbog nemogućnosti ili nespremnosti porodica da snose troškove školovanja. Nadležni organi u RS-u su romskoj djeci obezbijedili udžbenike, besplatnu užinu i prijevoz. Verbalna maltretiranja od strane drugih učenika, jezički problemi, te troškovi upisa, odnosno uvjeti upisa u školu, također doprinose isključenosti romske dece iz škole, uprkos volji mnogih roditelja da djecu ipak u školu upišu. Nadležni organi nisu obezbijedili udžbenike sa temama koje bi se odnosile na romsku kulturu i historiju.

Učenici u područjima u kojima predstavljaju manjinu često se suočavaju sa neprijateljskom klimom. Opstrukcije nacionalističkih političara i vladinih zvaničnika usporile su nastojanja u pravcu ukidanja segregacije u školama i uvođenja drugih reformi. Kantonalne vlade u Federaciji i Ministarstvo obrazovanja u RS-u su vršili pritisak na direktore osnovnih i srednjih škola, a na čelu nekoliko škola se nalaze tvrdolinijaški politički akteri. U februaru su organi Tuzlanskog kantona otvorili istragu u školi u Gornjoj Maoči koja je prekršila standarde iz domaćeg nastavnog plana i programa navodno radeći po vehabijskom nastavnom planu i programu i držeći nastavu na arapskom.

Administrativno i pravno ujedinjenje 52 slučaja „dvije škole pod istim krovom“, sa odvojenim razredima za bosanske Hrvate i Bošnjake, nije dovelo do integriranih učionica, iako su ponekad zajedničke vannstavne aktivnosti, ulazi u škole i prostorije za sport i rekreaciju imale rezultate. U nekim dijelovima zemlje, naime u Vitezu u Središnjoj Bosni, u Prozoru-Rami i u Stocu u Hercegovini, lokalni zvaničnici i roditelji nastojali su stvoriti totalnu fizičku segregaciju bošnjačke i hrvatske djece. Segregacija i diskriminacija su ukorijenjeni u mnogim školama. U RS-u ne-Srbi čine manje od 5 posto nastavnog kadra u osnovnim i srednjim školama. U Federaciji nastavnici iz reda manjina čine od 5 do 8 posto svih nastavnika, ovisno o kantonu. Do kraja godine svi učenici osnovnih i srednjih škola su učili iz istih udžbenika za historiju i geografiju, bez ponema proteklog rata. 

Postoji problem nasilja u porodici usmjerenog protiv djece. Policija je provela istragu i podnijela krivične prijave u nekoliko slučajeva zlostavljanja djece. Iako nema statističkih podataka o rasprostranjenosti ovog problema, neke nevladine organizacije procjenjuju da se neki oblik nasilja u porodici javlja u jednoj od četiri porodice. Općinski centri za socijalni rad nadležni su za zaštitu dječijih prava, ali često nemaju resursa i alternativan smještaj za djecu koja su pobjegla od zlostavljanja u porodici ili za djecu koja se trebaju izmjestiti iz porodica koje ih zlostavljaju.

U nekim romskim zajednicama djevojčice ulaze u brak sa 12 ili 14 godina starosti. Osim nastojanja da se poveća učešće Roma u sistemu obrazovanja, nema programa čiji bi cilj bio konkretno smanjenje prakse sklapanja braka sa maloljetnim licem.

Trgovina ljudima

Zakonom je zabranjena trgovina ljudima; međutim, trguje se ženama i djecom u svrhu seksualne eksploatacije, i u nekim slučajevima djecom i odraslima, posebno onima iz romske zajednice, u svrhu prosjačenja i rada. Prema nekim izvještajima, policija je također uključena u trgovinu ljudima.

Zemlja je bila odredište, ili je korištena za tranzit i u većoj mjeri je bila zemlja porijekla u kojoj se trguje ženama i djevojakama u svrhu seksualne eksploatacije. U toku godine je također primijećen veći trend trgovine žrtvama u zemlji. Broj domaćih žrtvana se povećao i sada je otprilike jednak broju stranih žrtava. U toku godine se romskom djecom trgovalo u svrhu prisilnog rada, gdje je zemlja bila odredište, ili se djecom trgovalo unutar zemlje.

Prosjačenje djece je uobičajeno u romskim zajednicama; bebe (koje nose odrasle osobe) i djeca do četiri godine starosti upućuju se na ulicu gdje dnevno prosjače deset ili više sati pod svim vremenskim uvjetima.

U toku godine su se modaliteti trgovine i dalje mijenjali. Zbog djelotvornih zakonskih mehanizama i energičnih mjera za borbu protiv trgovine ljudima, broj identificiranih žrtava je i dalje opadao. Trgovina ljudima je otišla u još dublju ilegalu i odvija se po privatnim stanovima, motelima i benzinskim pumpama. Nevladine organizacije su izvijestile o porastu upotrebe droga za silovanje kao metod regrutiranja. Nema pouzdanih podataka o broju žena žrtava trgovine u toku godine; policijske racije su trgovinu gurnule u veću ilegalu, čime je povećan problem procjene obima problema. U toku godine je Ured državnog koordinatora za borbu protiv trgovine ljudima registrirao 31 novu žrtvu trgovine, putem svojih mehanizama upućivanja žrtava.

Većina žena kojima se trgovalo, pri čemu je BiH bila odredište, došla je iz Srbije ili drugih istočnoevropskih zemalja. Iako nema pouzdanih podataka, znatan broj je možda završio u Zapadnoj Evropi. Većina žena žrtava trgovine ušla je u zemlju iz Srbije ili Crne Gore. One koje su BiH koristile kao zemlju tranzita dalje su otišle preko Hrvatske. Žrtve iz BiH su pronalažene u drugim dijelovima Evrope. Trgovci ljudima su raznih profila, među njima su samostalni operateri ili pripadaju mrežama organiziranog kriminala. 

Žrtve su izjavile da su radile pod uvjetima koji su slični ropskom odnosu, uz malu ili nikakvu finansijsku pomoć. U nekim slučajevima su trgovci žrtvama plaćali određeni iznos kako bi nešto novca mogle poslati kući svojim porodicama. Trgovci ljudima su prisiljavali svoje žrtve putem zastrašivanja, verbalnih prijetnji, oduzimanja pasoša, lišavanja hrane i zdravstvene zaštite i fizičkih i seksualnih napada. Da bi žrtve zadržali u zemlji legalno, neki trgovci su tjerali svoje žrtve da traže azil jer kao tražiteljice azila one su mogle ostati u zemlji sve do okončanja postupka po zahtjevu za azil.

Prema zakonu, trgovina ljudima je kriminalizirana zakonom na državnom nivou i za nju se izriče kazna zatvora do 10 godina. Ministarstvo sigurnosti je nadležno za koordinaciju aktivnosti na provođenju zakona za borbu protiv trgovine ljudima na svim nivoima vlasti, ali Ministarstvo nije imalo dovoljan kadar niti sredstva potrebna za adekvatno vođenje aktivnosti u borbi protiv trgovine ljudima. Zbog toga je međunarodna zajednica finansirala gotovo sve programe za borbu protiv trgovine ljudima.

Tužilaštvo BiH ima isključivu nadležnost za gonjenje svih slučajeva trgovine ljudima i može odlučiti o tome koje će predmete goniti pred Sudom BiH. Državni koordinator za borbu protiv trgovine ljudima, čiji mandat obuhvata koordinaciju aktivnosti na zaštiti žrtava među nevladinim organizacijama, policijom i vladinim institucijama, kao i koordinaciju aktivnosti na provođenju zakona, direktno je odgovoran Ministarstvu sigurnosti. Udarnom grupom za borbu protiv trgovine, državnom međuresornom istražnom grupom zaduženom za borbu protiv trgovine ljudima, predsjedava Glavni tužilac BiH i u njoj djeluju tužioci, policija i finansijski istražitelji. Grupa je radila na predmetima trgovine ljudima i krijumčarenja ljudima.

Ako se tokom ispitivanja uspostavi da je osoba žrtva trgovine, nadležni organi ne pokreću krivični postupak za djela imigracije ili prostitucije. U većini slučajeva žrtve iz stranih zemalja su se dobrovoljno vratile u zemlje porijekla. Osobe za koje organi provođenja zakona ne utvrde da su žrtve trgovine često su deportirane i ponekad se protiv njih pokreće krivična istraga zbog povrede zakonskih odredbi  o migracijama i drugih propisa.

I dalje se izvještava o umiješanosti policije i drugih zvaničnika u trgovini ljudima, posebno na lokalnom nivou. Grupe žrtava tvrde da zbog jakih lokalnih mreža lokalna policija često svjesno ignorira ili aktivno štiti korisnike žrtava ili počinitelje trgovine ljudima, često primajući mito zauzvrat. Do danas ima svega nekoliko dokumentiranih slučajeva umiješanosti u trgovini ljudima, ali nije podignuta niti jedna optužnica. Dana 18. decembra su nadležni bh. organi uhapsili devet osoba, među njima i nekoliko radnika srednje škole i centra za socijalni rad, osumnjičenih za trgovinu tri maloljetne djevojčice u općini Derventa u RS-u. Krajem godine istraga je još uvijek bila u toku.

U toku godine nadležni organi su podijelili priručnike za borbu protiv trgovine ljudima nastavnicima u svim školama širom BiH, koji će se koristiti kao dio nastavnog plana i programa. Nadležni organi su također nastavili pomagati žrtvama radeći sa nevladinim organizacijama na podršci skloništima i pružanju usluga te provodeći opsežnu obuku policije, tužilaca, sudija, nastavnika i socijalnih radnika.

Dana 5. jula je Vijeće ministara usvojilo „Pravila o zaštiti žrtava i svjedoka žrtava trgovine ljudima državljana Bosne i Hercegovine.“ Pravila su usvojena kao obavezujući standard zaštite žrtava trgovine ljudima, koje su državljani Bosne i Hercegovine, i utvrđuju standarde rada koji se odnose na sprečavanje, postupak identifikacije, zaštitu i pomoć žrtvama i svjedocima žrtvama iz BiH. Neke nevladine organizacije su uputile kritike na račun novih procedura kojima se nude vidovi zaštite, a koje su manje po obimu od onih koje se nude žrtvama, stranim državljanima. Konkretno su nevladine organizacije skrenule pažnju na odredbe prema kojima se roditelji maloljetnih žrtava obavještavaju zato što su po neke djevojke dolazili roditelji da bi ih ponovo prodavali kao seksualno roblje. Također se neke nevladine organizacije pribojavaju da centri za socijalni rad, koji su nadležni za pružanje pomoći žrtvama, nemaju resurse niti iskustvo potrebno za adekvatnu zaštitu.

Vlada provodi zvaničan mehanizam upućivanja žrtava i memorandume o saglasnosti koje je potpisala sa šest nevladinih organizacija koje vode skloništa za žrtve trgovine ljudima. Nevladine organizacije vode sigurne kuće u Sarajevu, Zenici, Banjoj Luci, Mostaru, Doboju, Modriči i Bijeljini. U skloništima žrtve primaju zdravstvenu zaštitu, psihološko savjetovanje, pravnu pomoć, pomoć u repatrijaciji i stručnu obuku u ograničenoj mjeri. Policija pruža efikasnu zaštitu tim skloništima.

Osobe sa invaliditetom

Zakonom u oba entiteta zabranjena je diskriminacija osoba sa invaliditetom; međutim, osobe sa invaliditetom su diskriminirane prilikom zapošljavanja, u domenu obrazovanja, kod pristupa zdravstvenoj zaštiti i drugim javnim uslugama.

U Federaciji je prema zakonu do novembra bilo potrebno prilagoditi sve postojeće javne objekte potrebama osoba sa invaliditetom i nove zgrade moraju biti također prilagođene njihovim potrebama. Rok je, međutim, prošao, a zakon nije u potpunosti ispoštovan, tako da objekti rijetko omogućavaju pristup osobama sa invaliditetom. U RS-u postoje slični zakoni o obezbjeđenju pristupa osobama sa invaliditetom, dok prilagođavanje starih objekata i dalje teče sporo.

Postoji jasna diskriminacija među raznim kategorijama osoba sa invaliditetom iako velika većina osoba sa invaliditetom nije zaposlena. Naprimjer, osobe koje su stekle invaliditet u toku rata od 1991. do 1995. godine su dobile privilegirani status u odnosu na civilne žrtve rata i osobe koje su rođene sa invaliditetom. Veliki broj osoba sa invaliditetom boravi u institucijama, iako u školama postoji sve veći broj programa namijenjih djeci sa invaliditetom. Jedna nevladina organizacija je procijenila da bi 30 posto osoba sa invaliditetom koje borave u raznim institucijama bilo u stanju samostalno živjeti kad bi se obezbijedili stambeni prostor i potrebni resursi.

Nacionalne/rasne/etničke manjine

Etničke razlike su i dalje moćan faktor u zemlji, iako mješovite zajednice žive u miru u nekoliko dijelova zemlje. Nacionalistički bošnjački, srpski i hrvatski političari nastojali su povećati etničku homogeniziranost stanovništva u područjima pod njihovom kontrolom time što su odvraćali interno raseljene osobe, iste etničke pripadnosti kao i oni, od povratka na prijeratno ognjište ako bi tamo činili manjinu. Vlada RS-a i Vlada Federacije podržavaju povratak manjina, s tim da je povratak doživio znatan pad širom zemlje.

Napadi na etničke i vjerske objekte nastavili su se u toku godine. Policija je provela istrage i u nekoliko slučajeva podigla krivične prijave za kaznena djela počinjena iz etnički motivirane mržnje, s tim da je često napade pripisivala radikalnim osobama, osobama pod utjecajem alkohola ili mentalno nestabilnim osobama ili pak huliganima, bez daljnje istrage.

Sportske manifestacije su bile dodatni teren za međuetničke sporove. U avgustu su se navijači nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine i reprezentacije Hrvatske  sukobili prije početka utakmice u Sarajevu u jednom kafiću u centru grada. Trinaest osoba je povrijeđeno, a deset osoba je kasnije lišeno slobode zbog nanošenja štete tokom sukoba.

Maltretiranje i diskriminacija manjina nastavljena je širom zemlje, često sa naglaskom na imovinsko-pravne sporove. Ti problemi su se vrlo često odnosili i skrnavljenje grobova, ispisivanje grafita, palež, nanošenje štete vjerskim objektima, verbalno maltretiranje, otkaz s posla, prijetnje i fizičke napade.

Etnička diskriminacija pri zapošljavanju i u obrazovanju ostaje i dalje ključna prepreka povratku manjina. Rasprostranjena praksa otpuštanja pripadnika etničkih manjina sa posla u toku i nakon rata nije u većini slučajeva prestala i pripadnici etničke većine su često zapošljavani na radna mjesta na kojima su radili pripadnici manjina. Rasprostranjena etnička diskriminacija pri zapošljavanju je nastavljena, dok državni i entitetski organi nisu spiječili takvu diskriminaciju. Iako je privatizacija velikih državnih preduzeća obavljena pod nadzorom međunarodne zajednice, veliki broj manjih preduzeća je prodat osobama sa političkim vezama, obično pripadnicima većinske zajednice u datoj sredini. U tim preduzećima uglavnom se nisu zapošljavani pripadnici manjina.

Godine 2006. je UN-ov Komitet za ukidanje rasne diskriminacije (CERD) objavio svoja zapažanja stanja u BiH, navodeći razliku u zakonu između “konstitutivnih naroda” (Bošnjaka, bosanskih Srba i bosanskih Hrvata) i “ostalih” kojim se onemogućava pripadnicima “ostalih”, koji nisu konstitutivni, da u potpunosti koriste svoje aktivno i pasivno biračko pravo. CERD je također primijetio i nepostojanje sveobuhvatnih zakonskih propisa o zabrani diskriminacije u zemlji, te položaj romske manjine.

Romi, kojih prema procjenama ima između 40.000 i 80.000, suočavaju se sa ozbiljnim poteškoćama prilikom pokušaja da ostvare cijelu lepezu temeljnih ljudskih prava koja su im zakonom garantirana. Od posebne važnosti su problemi vezani za zapošljavanje, obrazovanje i javne usluge. Helsinški komitet BiH je procijenio da je svega jedan posto radno sposobnih Roma zaposlen i naveo da su u slučaju smanjenja broja zaposlenih Romi obično prvi koji ostaju bez posla. Mnogi Romi su isključeni iz javnog života jer nemaju izvod iz matične knjige rođenih, lične karte ni prijavljeno prebivalište. Mnogi Romi nemaju pristup zdravstvenoj zaštiti, niti se mogu registrirati za izbore. Svega mali broj odraslih Roma je u radnom odnosu i Romima se obično ne daje socijalna pomoć; neke porodice šalju svoju djecu u prosjačenje ili se oslanjaju na  druge sporadične izvore prihoda. U toku godine su Vijeće Roma i Ministarsto za ljudska prava i izbjeglice radili na utvrđivanju akcionih planova za  zapošljavanje Roma kako bi se ispunili preduvjeti  za kvalificiranost za inicijativu «dekade inkluzije Roma» u Evropi. Međutim, do kraja godine, vlada nije završila akcione planove za stambeni smještaj, zdravstvenu zaštitu i zapošljavanje, dok je akcioni plan za obrazovanje proveden tek djelimično. 

Druge društvene zloupotrebe i diskriminacija

Iako je zakonom zabranjena diskriminacija na osnovu seksualne orijentacije, to se ne provodi u praksi tako da su homoseksualci, lezbijke, biseksualci i transvestiti često izloženi društvenoj diskriminaciji.

Naprimjer, u septembru je premijer RS-a Milorad Dodik javno komentirao seksualnu orijentaciju direktora organizacije Transparency International BiH, rekavši da mu ne bi dozvolio da uđe u njegov kabinet zato što „Ja jednostavno ne dozvoljavam da u moj kabinet ulaze 'razni pederi'“. Bosanska zajednica homoseksualaca i lezbijki, koju predvodi NVO Udruženje Q, odmah je osudilo izjavu kao izraz govora mržnje.

Homoseksualci i lezbijke, koji su bili otvoreni u pogledu svoje orijentacije, često su bili izlagani maltretiranju i diskriminaciji, čak i otpuštanju s posla. U nekim slučajevima je u otkaznom pismu izričito navedeno da je seksualna orijentacija razlog prekida radnog odnosa, zbog čega je otpuštenim radnicima izuzetno teško naći novo zaposlenje.

Prema nepouzdanim statističkim podacima vlade, zvanično je evidentirano manje od 200 zaraženih virusom HIV/oboljelih od AIDS-a u zemlji. NVO Asocijacija XY za seksualno i reproduktivno zdravlje procijenilo je da je stvarni broj slučajeva barem tri puta veći, to jeste da postoji oko 600 slučajeva, a Program UN-a za HIV/AIDS je procijenio da je ukupan broj ispod 1.000. Osobe zaražene virusom HIV/oboljele od AIDS-a su izložene velikoj stigmi. Nedovoljna je svijest generalno o HIV-u/AIDS-u, a resursi potrebni za identifikaciju i pomoć zaraženim/oboljelim su uveliko ograničeni. 

Dio 6 Radnička prava

a. Pravo na udruživanje

Zakonima na snazi u oba entiteta dozvoljeno je radnicima (osim pripadnicima vojske) da formiraju i da se udružuju u sindikate prema vlastitom izboru bez prethodnog odobrenja ili pretjeranih uvjeta. Radnici to u praksi i rade. Međutim, BiH Vlada je odbila izvršiti registraciju Konfederacije nezavisnih sindikata Bosne i Hercegovine, krovne organizacije entitetskih sindikata na državnom nivou, čime je blokirana aktivnost osnovnih sindikalnih organizacija iznad entitetskog nivoa. Konfederacija nije registrirana uglavnom zbog različitog pravnog tumačenja pravnih eksperata iz RS-a i Federacije koji rade u Vijeću ministara. Međunarodna organizacija rada (MOR) je uputila pismo Vijeću ministara BiH u kojem je sugerirala da se što prije izvrši registracija Konfederacije nezavisnih sindikata, u skladu sa postojećim međunarodnim konvencijama, ili da se izmijeni zakon, ali Vijeće ministara nije postupilo u skladu s tim do kraja godine. U junu su predstavnici Vlade sudjelovali na sjednici Komiteta formiranog na Konferenciji MOR-a, na kojoj se raspravljalo o primjeni standarda.

Zakonom se zabranjuje poslodavcima da vrše diskriminaciju nad sindikalnim članovima i organizatorima; međutim, zaštita od odmazde zbog sindikalne aktivnosti nije dovoljno jaka i diskriminacija se nastavlja. Praktične prepreke postoje pred radnicima koje im onemogućavaju da dostave pritužbe na poslodavce; te prepreke podrazumijevaju visoku stopu nezaposlenosti, prenatrpane sudove i veliki broj radnika koji rade u sivoj ekonomiji.

b. Pravo na organiziranje i kolektivno pregovaranje

Zakonom je osigurano pravo na organiziranje i provođenje sindikalnih aktivnosti bez ometanja; međutim, organi u praksi ne izriču sankcije protiv poslodavaca koji opstruiraju sindikalno organiziranje i aktivnosti. U preovlavajućoj atmosferi visoke nezaposlenosti, mnogi vjeruju da se ne ističu dovoljno prava radnika jer radnici nastoje zadržati radna mjesta, a razni nivoi vlasti nastoje zadržati priliv doprinosa od dohotka. Neki sindikati su izvijestili da su radnicima privatnih preduzeća upućene prijetnje da će biti otpušteni ako se priključe sindikalnim organizacijama. Postoji barem jedan slučaj otpuštanja sa posla vođe sindikalne organizacije nakon privatizacije njegovog poslodavca.

Pravo na kolektivno pregovaranje je osigurano zakonom u RS-u i opsežnim kolektivnim ugovorom u Federaciji. Međutim, kolektivno pregovaranje u oba entiteta ne predstavlja oblik direktnih, dobrovoljnih pregovora između sindikata i poslodavca, nego ugovore o radu između vlade i radnika u javnom sektoru. U Federaciji nema sporazuma o kolektivnom pregovaranju između privatnih poslodavaca i sindikata. U RS-u se opći sporazum o kolektivnom pregovaranju odnosi na sve radnike i o njemu se pregovaralo sa sindikatima, vladom i poslodavcima. Ovaj opći sporazum se odnosi na privatna preduzeća bez obzira da li su radnici sindikalno organizirani. U toku godine su radnici u Brčkom po prvi put kolektivno pregovarali.

Radnici imaju zakonsko pravo na štrajk i radnici u praksi koriste to pravo.

Ne postoje posebni zakoni niti izuzeci od zakona o radu u vezi sa četiri izvozno-proizvodne zone.

c. Zabrana prisilnog ili obaveznog rada

Zakonom je zabranjen prisilni i obavezni rad, uključujući i takav rad djece; međutim, postoje izvještaji koji govore o trgovini ženama i djecom u svrhu komercijalne seksualne eksploatacije i ponekad u svrhu prosjačenja i rada.

d. Zabrana rada djece i minimalna starosna dob kao uvjet uspostavljana radnopravnog odnosa

Entitetskim zakonima o radu je zabranjen rad djece i entitetske vlade te zakone provode u praksi. Minimalna starosna dob djece potrebna za zasnivanje radnog odnosa u Federaciji i u RS-u je 15 godina; maloljetne osobe starosne dobi od 15 do 18 godina moraju dostaviti validno zdravstveno uvjerenje da bi stupile u radni odnos. Zakonom je zabranjeno djeci da obavljaju opasne djelatnosti, kao što je noćni rad. Iako rad djece nije generalno problem, djeca ponekad pomažu svojim porodicama na gazdinstvima i u obavljanju sezonskih poslova. Romska djeca obično prose na ulicama, posebno u većim gradovima.

Trgovina djecom u svrhu seksualne eksploatacije i ponekad u svrhu rada predstavlja ozbiljan problem.

Entitetske vlade su nadležne za provođenje zakona kojima se regulira rad djece. Ni u jednom entitetu ne postoje inspektori zaduženi samo za inspekcijsku kontrolu rada djece; povrede zakonskih propisa koji se odnose na rad djece se istražuju u okviru opće inspekcije rada. Obje entitetske inspekcije rada su izvijestile da na licu mjesta nisu utvrdile znatne povrede zakona kojima se regulira rad djece, iako nisu proveli istrage na porodičnim gazdinstvima na kojima su djeca radno angažirana.

e. Prihvatljivi radni uvjeti

Minimalna mjesečna plaća u Federaciji iznosi 220 USA dolara (308 konvertibilnih maraka) i u RS-u je „minimalna cijena rada“, koja se koristi kao osnovica za platnu skalu vladinih zaposlenika, 145 USA dolara (205 konvertibilnih maraka); međutim, minimalna plaća ne osigurava pristojan životni standard radniku i njegovoj porodici. Zahtjevi mnogih radnika za isplatu zaostalih plaća ili penzija još uvijek nisu riješeni. Zaposlenici prema zakonu u oba entiteta obavezni su plaćati socijalne doprinose u znatnim iznosima u penzione i zdravstvene fondove; zbog toga poslodavci često ne prijavljuju sve svoje radnike kako bi izbjegli plaćanje visokih socijalnih doprinosa, zbog čega radnici nemaju zdravstvenu zaštitu.

Veliki broj zaposlenih na javnim radovima i u institucijama nisu primili plaću niti su za njih njihovi poslodavci, državne firme, uplatili doprinos u penzijsko-invalidski fond. U nekim slučajevima radnici nisu primili plaću šest godina.

Radna sedmica prema zakonu u oba entiteta iznosi 40 sati; međutim, sezonski radnici ponekad rade i do 60 sati sedmično. Prekovremeni rad je ograničen na 10 sati sedmično u oba entiteta; u Federaciji nema odredbi kojom bi se regulirao iznos nadoknade za prekovremeni rad, dok se u RS-u prekovremeni rad plaća u iznosu od 30 posto od plaće. Radnik u RS-u može dobrovoljno raditi još 10 sati pod izuzetnim okolnostima. Prema zakonima u Federaciji i RS-u minimalan odmor u toku radnog dana je 30 minuta.

Nadležni organi ne primjenjuju adekvatno propise o prihvatljivim radnim uvjetima. Iako su entitetske inspekcije rada nastojale primorati poslodavce na prijavu radnika, one su uglavnom ograničile većinu inspekcija na uvjete u kojima rade prijavljeni radnici. S obzirom da su sudovi izlaz za prijavljene radnike ukoliko žele podnijeti tužbu, u RS-u inspekcija rada mora sudu na odobrenje dostaviti novčane i druge kazne koje izriče; s obzirom na prenatrpanost sudova, ovakav sistem se nije pokazao djelotvornim i zato mnogi radnici zbog praktičnosti rade bez zaštite. U RS-u je počela primjena Zakona o zdravlju i bezbjednosti. Prema Zakonu, poslodavci su nadležni za analizu i unapređenje uvjeta rada.

U junu je Vlada Federacije, na entitetskom nivou, inicirala inspekcije kako bi se utvrdilo da li su radnici prijavljeni. Do spetembra su inspektori rada obišli 12.358 preduzeća. Penziono-invalidski fond Federacije je izvijestio da je u Fond prijavljeno preko 40.000 novih radnika, dok je 15.138 osoba skinuto sa zvaničnih spiskova nezaposlenih. Procjenjuje se da oko 100.000 radnika u Federaciji još uvijek nije prijavljeno.

Zakon radnicima daje pravo da napuste situaciju u kojoj su njihovo zdravlje ili sigurnost ugroženi, bez opasnosti po radnopravni status; međutim, u praksi se ovo pravo ne provodi djelotvorno. Prava radnika važe za sve zvanične, to jeste prijavljene radnike, među njima i radnike migrante i radnike na privremenom radu s tim statusom.